mlada političarka

Iliti Slika na sliku, davno zaboravljena informativna emisija dok je Merla još bio pravi frajer, a Željku Ogrestu je htjelo razbiti pola hrvatskog ženskog življa..
Blog na blog je ispiracija koja me sad puknula jer u nedostatku pametnijih sadržaja na netu uglavnom čitam tuđe blogove.Ne bi u dubioze, ali ono na čemu sam jebeno zavidna je dizajn.
Ja ,glupača, čak ni sliku ne umijem staviti, pokusala sam par puta, ali me uvijek upozoralavalo na prevelike dimenzije pa sam već laganica odustala.
Zapravo, trebala bih iskoristiti mog prijatelja-informatičara-da mi objasni neke cake pa da moj blog ne bude tako rozo-ubitačan i monoton.
Narvno, misli se na dizajn, a ne na pisaniu riječ;)))))

da, nedjeljom se zaljepim za kompjuter i ne mogu se odljepiti...neznam ni sama kamo i gdje surfam...pogodila me bolest...i ne izlazim van.
da sam bar pri zdravom mozgu pa da nabacim koje učenje (mučenje), ali sad bi i to radila bez pola frke , samo da mi je dobro...

Ljudi vole katastrofe, to ih zbližava..govorio je Johnny Štulić.
Ima i u tome istine...jučer sam zvala Podgoricu i kroz telefonsku žicu čula sam sirene, jauk, povike-mrtvi, mrtvi, svugdje su mrtvi...
Šta se zbiva?Pao vlak u kanjon rijeke Morače.
Na sam spomen Morače meni su se uvijek noge odrezale.
Prvi puta kada sam kretala na moj put prema Crnoj Gori jer me tamo ljubav odvede, pozlilo mi u busu.
Pozlio mi jer su mi napumpali glavu s kanjonom rijeke Morače, s tim vrletima, provalijama od 200 metara..mene je oblio znoj i rekla sam da cu probati spavati samo da to ne vidim...nije mi uspjelo...
kažu-ima puno nesreća...ali ova jučerašnja bila je samo čudovište među nesrećama.Vlak tj-4 vagona otišla u provaliju, u vrlet, u Moraču..
s tim vlakom sam se vozila nekih 3 puta i to preko dana tako da sam vidjela sve što se ispod mene zbiva...ponor, rijeka kao plavo/zelena točka ispod mene, vlak koji se drnda, a cijelo vrijeme u sebi mislim-pa neće baš mene..
I sad, što?Poginuli ljudi, trodnevna žalost, ministri daju ostavke, Milo Đukanović neka razmisli gdje lova ide-ovo mu je krvavi putokaz.
Nekako sumnjam da ću tim vlakom igdje više,u zadnje vrijeme kupujem najjeftinje avionske karte, ali onog trena kad zakoračim na prvu stepenicu onog stepeništa kojim ulaziš u avion, znam da gubim kontrolu i da se pozdravljam sa svim zemaljskim.
Ima li uopće sigurnog prijevoza?
da krenem pješke..žao mi ljudi, žao mi Crne Gore, ta panika koja je neizbježna sad se uvlači u svaki dom, homogenizacija slijedi, ali što to sada vrijedi, kad je djece poginulo, kad su ljudi u krvi?
Mesić i Sanader šalju izjave sućuti, nadajmo se i nekoj konkretnoj pomoći, e vrag stvarno sere na veliku hrpu....

Stari kupio majci steper za novu godinu.U nadi da ce izgubiti koji gram.Ja ga lukavo pogledavam i brojim sate do ponedjeljka kada sam si obećala da cu napokon reci kraj svojim pretjerivanjima.Reci stop.mala, ne možeš tako više dalje.Stani na steper.Počni vježbati.zategni si noge.Zategni si guzu.Postani fancy...hahah.I dok sam mudro pogledavala taj steper, odem do pekare.
pa malo na steper...jučer mi počele podrhtavati noge...pa od čega, pobogu?Bole me, bole me...ujutro se ne mogu dići iz kreveta...prokleti steper, u njemu je keč...
ali neka, neka boli, od sutra cu ga svaki dan čerečiti.i nek onda moj dragi vidi kako ću mu na oči slijedeći put.
u zategnutom fazonu...
nedjelja nije ni pametnji dan nego da pišem o ovim sranjima.ženskim.
Za tri tjedna mi je ročkas.neću reci koji.Ok, ajd, 26.mi je godinica...vodenjaćica.
ali, odlučih da cu to 30 godine svima govoriti da mi je 25.
i tako izgledam ko klinka.
i buljenjem u moje bujne grudi muškarci dobivaju 2-5 godina bonusa života.
a da probam naplaćivati?
da postanem profesionalna produživačica života muškaraca?
može, javite se;)

Gotovo je...napokon iliti već sam doma...na putu sam provela 2 tjedna, uz moju ljubav, presla 2 zemlje, Srbiju i Crnu Goru (ili neki bi rekli samo jednu zemlju, još uvijek je to državna zajednica, ah, nadajmo se do referenduma) i sad sam back in my hometown.
S jedne strane ofkors da me ćini sretnom, ali s druge strane, pa ja sam 800 kilometara dalje od čovjeka kojeg volim i opet sam sama.
Taj neki glupi osjećaj ne napušta osobe koje su u vezi na daljinu.
I čemu se sad radovati?Da ćeš ga sresti negdje na ulici?hahaha.ironično.
Dočekale me obavaze i različita politička dešavanja od poskupljena vode, smeća do para koje će se dijeliti svoj djeci s područja grada Zagreba tj.onoj rođenoj poslije 1.veljače 2006.
Biti ce para, i to od 3 000 do čak 9 000 godišnje..
Još nisam sigurna što mislim o toj mjeri...naravno, para nikad dosta, ali treba ispuniti i neke dugoročne infrastrukturne i institucionalne pretpostavke .Ok, sad je to bio malo sluzbeniji riječnik, ali zapravo mislim da treba rasteretiti roditelje , pogotovo majke, i to otvaranjem servisa za djecu...mislim, kaj ce ti pare kad si ti sama takoreći zatvorenica svoje kuće, ak ne mozes posla pošteno naci jer nemaš kome ostaviti djecu?nema vrtića u tvom kvartu?
s druge strane to pogoduje ljudima koji su so called profesionalni skupljači socijalne pomoći.
Za treće dijete će se dobivati 9 iljadica kunčica.I za svako slijedeće.i to 6 godina.
Mžda ce postati profesionalni radnici djece-spravljači, uh, neznam ni pravi izraz u ovoj sarkastičnoj igri.
Možda ce se naći obitelji koje će živjeti od svoje djece.Neznam, kul mi je ova novost, ali ima to i svoje posljedice.
Valjda sam i u depresiji.Opet doma, nova godina kao da i nije došla, život se i dalje vrti u krug.
pa bili sretni i berićetni;)

Zadnji put sam obećala da ću iznjeti svoje impresije iz sklonista za žene u koje sam bila velikodušno pozvana ispred udruge ŽENSKA POMOĆ SADA.Struka mi je bliska toj tematici, ali isto tako i posao kojim se bavim in politics, tako da sam bila ful u iščekivanju što ću vidjeti tamo.
Sklonište je tajno i tako mora biti (čak u nekim skloništima imate procedure ulaska i izlaska iz njih, različite perike ako je žena u opasnosti ili je netko prati) da bi se izbjegli svi neželjeni incidenti, pogotovo ulazak nasilnika.Najveća predrasuda je da nasilje prestaje tada kada žrtva ostavi zlostavljača, zapravo su tada najveće šanse za eskalaciju nasilja, pokušaje ubojstva, i, nažalost, ubojstva.
Sklonište je stan, sklonište je dom za sve one koje se nemaju gdje skloniti u slučaju ugroženosti života.
sad to sve tako birokratski zvuči, ali to je zapravo ono okruženje koje vam daje nadu da do kraja života nećete živjeti u odnosu koji se temelji na kontroli, moći-onoga drugoga, i na strahu.
Iznenadilo me sklonište, lijepo je i mirno, sigurno i toplo, obiteljsko i pozitivno.
Iznenadio me i podatak da se 80 % žrtava vrati "svom" nasilniku poslije boravka u skloništu...
ne mogu više u dubinu, tu je jedna pjesma koja najviše govori o tome...


DANAS SAM DOBILA CVIJEĆE

Danas sam dobila cvijeće
makar mi nije ni rođendan,
niti naša godišnjica.
Jučer me nazivao
pogrdnim imenima
i govorio mi ružne riječi
koje su me povrijedile,
ali ja znam da mu je žao i da me voli
jer danas sam dobila cvijeće.

Danas sam dobila cvijeće
makar nije moj imendan
niti neko slavlje.
Jučer me kasno u noći stisnuo uza zid
i počeo me gušiti.
Probudila sam se sva natečena, puna masnica koje skrivam,
ali ja znam da mu je žao,
jer danas sam dobila cvijeće.

Danas sam dobila cvijeće,
makar nije bilo posebnog razloga za to.
Jučer sam dobila batine i bilo je najgore do sada,
nos mi je krvavio, a rebra su mi slomljena,
Bojim ga se napustiti, jer kako ću sama,
a znam da me voli i da mu je žao
jer danas sam dobila cvijeće.

Danas sam dobila cvijeće jer
Bio je moj sprovod,
Jučer me konačno ubio,
Da sam bar znala prije i ostavila ga
I ja bi sada bila živa.
Ali ja znam da mu je žao,
jer danas sam dobila cvijeće...

It s all the same fuckin day, man...kako kaže Janis Joplin, davna moja muza iz teen godina.Nešto čujem da će je reciklirati, snimajući filmove o njoj, uh, tu bi bilo zanimljivog materijala.Da izdvojim samo jedan kuriozitet o mladoj dami-proglasili su je za najružnijeg muškaraca na campusu.Fakat bed.Nije ni čudo da se odala samouništenju.Ili kako kaže sada deklarirani četnikus, a prije prvoborac ulične zahodske poezije s ubojito iskrenim i ogoljenim tekstovima, Bora Đorđević-Sve to nije dobro, mrtvi nisu roba, pustite da mirno leže na dnu groba...
a ja opet moram žuriti, ma to samo govori o tome kako se nekad loše organiziram pa najmanje vremena imam da se posvetim blogu (eh, zato moj pisani dnevnik zjapi prazan već 4 mjeseca...zadnji zapis mi nesto depresivan, pa nisam htjela nastavljati u revijalnom tonu;)danas idem u posjet skoloništu za zlostavljane žene.To stvara u meni osjećaje uzbuđenja(jer na takvom mjestu nikad nisam bila) ali i straha( jer baviti se sa takvim delikatnostima teško je ostati hladan)
ma više me strah...ali mogla bi poslije nešto i napisati o tome...i objaviti jednu pjesmu koja me dirnula, a koju sam čula na predavanju o obiteljskom nasilju na mom postdiplomskome.kasnije...sad to moram obaviti...

Žurila sam na jednu fokus grupu s udrugama grada pa sam morala stati s postom, a taman me tad inspiracija prala...uh, sad opet moram uhvatiti nit.Eeee, gdje da ga tražim?Naprosto, izgled je važan medij.Najbitnija komunikacija s ljudima je upravo ono što "nosite" na faci;)haha.Izgled je temelj halo-efekta, izgled je temelj predrasuda, izgled je temelj mržnje, nažalost (da pojasnim-rasizam,nacizam,homofobija etc.)Poznato je istraživanje da su ispitanici na temelju fotografija "osumljičenih" ljudi za razne zločine manje i blaže kazne dodijeljivali upravo lijepim ljudima.
Trnoružica je lijepa, Snjeguljica je lijepa, vještica je ružna...U našoj kulturi-lijepo jest dobro, ružno je loše i zlo.
U politici čak svoju opciju iznosite putem vašeg izgleda.Komunicirate s ljudima i prilagođavate se sukladno dešavanju, prilici, mjestu i vremenu...onaj tko to ne čini, laže.Mehanizme prilagodbe dobijamo s rođenjem.Oni štite naš ego.Od rasapa, raspada...kako god.
U nekim situacijama sam se i ja prilagodila, npr.ne nosivši perje i roze đinđe na neke neprimjerene prilike, možda baš i same ljudske potrebe da ne viriš kao govno u punču (uh, odakle mi ova usporedba) i straha od odbacivanja(ah, šmrc, sad moram i prema sebi biti cinična)
Ono što je najzeznutije u politici i ono što svakoga guši kad je na vlasti da moraš šutjeti kad tvoji zaseru.Što je i normalno, ma u svkom radnom kolektivu se to događa, moraš očuvati sliku za van.Prema vani afirmativno, a unutra, u procesu koji nije vidljiv, možeš zauzeti kritičan stav.I mijenjati stvari.Polako, sigurno...čak i nije bitno ako mnoge stvari pokreneš, a tvoje ime ne ispliva van.Nije bitno.Ti znaš!I na tome gradiš sebe.Jer kad si mlad u politici ili bilo kojem mjestu djelovanja, najbitnije je da se afirmiraš.I da ne svaštariš, što imamo primjera političara/ki "katica za sve" ili "pitaj me što god hoćeš, ja sve znam, eventualno ne znam kako se zove žena šefa stanice u Bombayu".Ovaj blog je anoniman jer sam ja tako odlučila.Nema pritisaka ili zabrana iz centrale.Ovo nije moj službeni način komuniciranja, on je više intimne prirode, ovo nije službena politika moje stranke, jer stranka nisam ja. Iliti, iz davnih vremena-Tito, to smo svi mi!
A, ne..ovo je blog bez cenzure,s psovkama, s razbacanim mislima i iskustvima.I hvala na komenarima, dobro mi dođu;)

opet moja jutranja kava, uz obavezno surfanje, i uz obavezan pregled bloga...i to može biti sexy...da, i tad mi se baš fućka za cijeli svijet...
E, ne bi ja bila ja da se ne pokušam izvući iz situacije, te me ovaj put potaknuo jedan od komentara...a to je što se tiče uniformiranosti u politici...s najvećom diskriminacijom što se tiće izgleda sad se susrela u politici.Aktivna sam od svoje 19 godine, još od vremena kada sam bila apriori PROTIV (protiv HDZ-a, Tuđmana, sistema...) te se taj stav promijenio najviše zbog ozbiljnosti bavljena politikom, ne kaže se uzalud-najlakše je biti u opozicijio, samo sereš...no, kada si na vlasti, e onda moraš biti konstruktivan i vrlo afirmitivan...Moraš biti ZA.Što je ponekad vrlo teško, jer kad tvoji zaseru, i dalje moraš biti afirmitivan...
eh, da, pričala ja o diskriminaciji zbog izgleda...kada sam trebala ući u skuštinu grada, najveći problem, i to isključivo u mojoj stranci, bio je moj JEDAN piercing.Vodile se rasprave, sastajala se predsjedništva, da kako mi možemo pustiti tu malu (e, fakat sam bila u najranijim godinama 20-desetljeća) koja ima piercing, koja ima plavo-rozu kosu, kak će se na to gledati, pa kako će je prihvatiti?
i na kraju moja pobjeda...Ulazim tamo gdje sam i trebala ući, i svi uniformirani zapravo svijetle od sreće što napokon mogu vidjeti nekoga različitog.NE, nisam se odrekla piercinga, naprosto, kad ga jednom stavite, ili ga izvadite zauvijek, ili ga ostavite, nema skidanja-tamo-vamo...
i ne samo što sam ostavila taj pierc, nego sam stavila i drugi...tako da ponosno nosim 2.who gives a fuck?
a đinđe su decentne, jer jedno je od pravila javnog nastupa da mnogo detalja odvlači pozornost...nastaviti ću ovu temu, moram žuriti.........

Najviše volim jutro, jer tada pijem svoju prvu kavu te je najpoželjnija varijanta da nema nikoga oko mene...to činim u svojoj kuhinji (ok, malo pretjerujem, nije baš moja, dijelim je još sa majkom, tajkom i sestrom, uh, ne zaboravljam mačku), čak mi ni muzika ne treba, samo osjećaj da je danas novi dan i da ću ga ispuniti sa svim aktivnostima koje će me odvesti naprijed.U zadnje vrijeme sam se politički aktivirala među ljudima, ili da se izrazim korektnije-vježbala sam populizam.Moja stranka za sada nema rješenje kako ljude-glasače-građane i građanke približiti nama, pa sam uzela stvar u svoje ruke.
Ja sam lokalna političarka, jedna od namlađih, što je super za izvući se ako nešto krivo napravim, ali je isto tako i dvosjekli mač, ako nešto i dobro predložim( nešto što ruši uvjerenja starijih i klima stolice) uvijek se izvlači quasiargument-mlada damo, pa vi ste još premladi za takvo što.Mislim, to je još i benignija varijanta, ima i malicioznih komentara, spuštanja, seksizma (svi se bave ženama u politici, nitko se pretjerano ne fokusira na mlade žene koje su uglavnom meta "upucavanja" ocvalih političara). Tu se treba postaviti, ali nije ni to lako.Treba naći tanku granicu između pristojnosti i odbijanja.A odbijanje ja majka svih strahova...Samo se nasmiješ, i odeš dalje svojim putem, ne mareći za primjedbe tipa "Joj, kak vam je zgodan remenčić" uz obavezno dodirivanje struka koji je opasan remenom, ili "Ovaj piercing na bradi vam ne smeta u ljubljenju?" te "Želiš doći na sastanak?Uh, nadam se da ćemo biti sami, he he!"...
I takve brije...Nekad je seksizam dovoljno prepoznati i u pogledu, onako prljavom, pogledu čovjeka koji je dovoljno star da ti bude otac, nekad čak i djed, onom pogledu koji te svlači.
Tad uglavnom mijenjam poziciju, izlazim iz vidokruga te osobe, ugalvnom to kometiram sa svojim kolegama po oružju, naravno muškima, u koje imam povjerenja.
Kada dolazim na bitna primanja, bitne skupštine, trudim se biti što decentnija, trudim se ne izazivati pažnju(joj, makar mi je to u krvi, kao prava vodenjačica uvijek imam potrebu biti drugačija-to mi je temeljni driver u životu), tako da doma ostavljam sve svoje silne đinđe, narukvice, ogrlice, perje...hahahaha.
i to je očaj..politika se trudi da uniformira čovjeka.Svi nekako postajemo isti.ista odijela, isti kostimi...natječu se samo u skupoći iste te u boljoj marki...Ali to je ful žalosno.Zbog čega?Smatram da su političari reprezent društva.A društvo nije uniformirano, nije isto.Ja na svojoj poziciji zastupam 15 000 građana/građanki.Umišljam si da su to mlađi ljudi jer ja sigurno neću pričati o stvarima o kojima ne znam ništa i za koje me nije briga.Zastupam interese mladih ljudi...ja sam jedna od njih.Ako oni nose odijela, ako oni teže unifikaciji, onda ću i ja biti takva.Ali, to je i prostim okom vidljivo kolike su različitosti, te koliko je teško identificirati se mladom čovjeku s nekim tko je starmao, s nekim tko izgleda totalno drugačije od njih.
Vanjski dojam, da ne kažem izgled, u jednom javnom nastupu odnosi 55 % pažnje publike.(i onda ne živimo u lookizam društvu, pih)
38 % je konecentrirano na ton, glas, boju glasa, intonaciju...
sam sadržaj je toliko manje bitan, to je prestašno, mogu pričati o etničkom čišćenju žaba na Marsu ili o tome da sutra cijeli Zagreb pretvaramo u konc logor, a to će primjetiti samo 7 % ljudi....ajme...
Da zaključim, radne obaveze me zovu, politički život je nekad totalno autarkičan, nekad euforičan, nekad kurvanjski i nepravedan, trgovački, da ne velim, ali ima ljudi koji se to usude mijenjati...samo ih treba prepoznati.U toj masi odijela...